Iz diluvijalnog, ledenog razdoblja, po svim predjelima rijeke Bednje, nalazimo mnogobrojne ostatke jedne od najvećih životinja tog doba, mamuta. U neolitu, kulturi mlađeg ledenog doba, naselja poljodjelaca i stočara već su gusto naseljena. Ostatke njihove kulture nalazimo na mjestima njihovih boravišta.

U okolici Trakošćana, u mjestima Bednji, Brezovoj Gori, Cvetlinu, Jamnu i Jazbini pronađeni su brojni primjerci kremenih sjekira i ostalih alatki za obradu zemlje (Arheološki muzej u Zagrebu). Iz kasnog brončanog doba datiraju nalazi keramike, fragment brončane sjekire i fragment keltskog ručnog rotacijskog žrvnja, pronađeni na brdu Želimor iznad Bednje indiciraju postojanje trajne naseobine (Arheološki odjel Gradskog muzeja Varaždin).

U Rimsko doba bednjanski kraj je, kao i čitavo Hrvatsko zagorje, spadao u provinciju Gornju Panoniju. Iz starih rimskih opisa putova s postajama za prenoćište ljudi i promjenu konja, te iz pisanih izvora srednjeg vijeka, možemo pratiti pravce rimskih cesta, koje su obično slijedile riječne doline i često se poklapaju s današnjim cestovnim pravcima. Rimski most na rijeci Plitvici u Jalkovcu, donedavno postojeći rimski most na rijeci Bednji kod Novog Marofa, kameni reljef boga Mitre iz Pregrade, žrtvenik bogu Jupiteru iz Mihaljekovog jarka kod Krapine i nalaz rimskog novca iz 2. st. u Bednji nameću pretpostavku da su rimske ceste išle i dolinama rijeka Krapine, Sutle, Plitvice i Bednje.

U srednjem vijeku bednjanski kraj je bio dio trakošćanskog vlastelinstva, koje je uz vlastelinstvo Kamenicu, Kostel, Krapinu, Belec i Oštre ulazilo u sastav Zagorske grofovije koju su posjedovali najmoćniji velikaši u Slavoniji, a prvi poznati posjednik Zagorske grofovije, u koju su sad ušli posjedi Varaždin s gradom, Krapina, Lobor, Oštre, Belec, Kostel, Cesargrad, Vrbovec (Veliki Tabor), Vinka, Trakošćan i Kamenica, postao je 1399.g. Herman Celjski s obitelji.

Naseljenost bednjanskog kraja već u srednjem vijeku potvrđuje razbacanost i nepovezanost zaselaka kao bitna značajka srednjeg vijeka. Osim toga, na Beyschlagovoj karti Varaždinske županije iz 1801.g. uz burgove (Bednjanska Purga i Purga kod Šaše) označeni su i dvorovi nižeg plemstva i kurije (Curie Nobiliaris Šaša, Prašnica, Zajčevo i Rinkovci).

Zagorska grofovija se u 16 st. raspada na samostalna vlastelinstva. Trakošćansko vlastelinstvo je bilo među najvećim posjedima u državi. Podaci iz 1487. pokazuju da je na području Trakošćanskog vlastelinstva živjelo oko 380 domaćinstva, ali je velik broj seljačkih posjeda napušten i opustošen vjerojjatno zbog turskih provala. Tijekom 16. i 17. st. dolazi do naseljavanja područja trakošćanskog vlastelinstva. Šume i šikare se krče radi formiranja seljačkih posjeda.

1569. plemićka obitelj Drašković postaje vlasnik trakošćanskog vlastelinstva. Pod utjecajem obitelji Drašković ugled i moć bednjanskog kraja značajno su porasli.

1848. ukinuto je kmetstvo, a plemićki posjed razdijeljen je seljacima. U 19. i 20. st. bednjanski kraj bio je prenapučen, a stanovništvo siromašno. Najveće iseljavanje stanovništva dogodilo se nakon

2. Svjetskog rata kad je donesen Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji. 70-ih godina 20. stoljeća dogodio se drugi val iseljavanja stanovništva koje je u potrazi za ˝svojom korom kruha˝ iselilo u inozemstvo.

Objava Povijest i baština pojavila se prvi puta na Turistička zajednica Trakošćan - Općina Bednja.